Posjetili su nas prvašići iz OŠ “Mijat Stojanović” Babina Greda i školska knjižničarka Anita Šer kojima smo pročitali priču i podijelili besplatne iskaznice. Svi su točno odgovorili na naša pitanja i zaigrali se u igraonici!
Nu mene ili samo ja
12. ožujka smo imali zadovoljstvo ugostiti Vlatku Marošević, predsjednicu Rekreacijske udruge žena iz Županje, a koja je ujedno i naša ravnateljica vrtića. Kroz poticajno i zanimljivo predavanje “Nu mene ili prvo ja” naša gošća je otkrila pojedinosti o svom životnom putu ukazujući na to da je putem izgubila sebe. Prihvaćajući mnoge životne uloge, žena zaboravlja na svoj odnos prema sebi, svom tijelu i svojoj duhovnosti. Vlatka nam je svojim primjerom pokazala da ne smijemo tražiti izlike, jer rad na sebi dovodi do ravnoteže svih ostalih životnih uloga. Budimo malo sebi prve! 
Ovo predavanje je prvo u nizu predavanja u Tjednu žena ove aktivne udruge. Drago nam je da je i Knjižnica bila dio njihove priče!
Radionica
RADIONICA
U dogovoru sa školskom psihologinjom Andreom u posjet knjižnici su došli treći razredi. Osim knjiga, odlučili smo im pokazati da u knjižnici postoje i neka druga čuda! Gledali smo genijalan filmić “Tonka će sutra”, nastao prema istoimenoj slikovnici autorice Jelene Pervan i ilustratorice Vande Čižmek. Naučili da svatko ima svoje Sutriće, a onda smo im i dali oblik, lice i oči! Druženje smo završili u igraonici i na VR naočalama!
Predstavljanje knjige
Sinoć smo imali priliku poslušati sve o hodočasničkom putovanju Ivice i Biljane, dvoje Osječana koji su s velikom voljom i vjerom prešli 3300 kilometara do Santiaga de Compostele. Neke od prisutnih su potaknuli na razmišljanje da se sami upuste u ovaj pothvat…
Sastanak čitateljskog kluba
U srijedu, 29. siječnja bio je sastanak Čitateljskog kluba.
“Tajna mog turbana” Nadie Ghulam i Agnes Rotger progovara o teškoj temi – o položaju žene u afganistanskom društvu. Nadia Ghulam je ispričala svoju istinitu životnu priču uz pomoć novinarke Agnes Rotger. Budući da je iznimno zahtjevna i važna tema, od ovoga romana očekivale smo više. Ova priča je lišena emocija, pomalo je grubo napisana, pa smo zaključili da je Nadiji i ovako život bio dovoljno težak pa je možda samo htjela ostaviti pisani trag svog života. Osjećaje ne mora opisivati, ona ih osjeća i ne zaboravlja, a mi smo tu da ih zamislimo. Iako je jako teško zamišljati ženu koja ne smije govoriti u javnosti, koristiti parfeme i kozmetiku, pohađati škole, i čije ime ne smije pisati na njezinom nadgrobnom spomeniku.
