Narodna knjižnica Ploče

Recenzija knjige “Šetač knjiga” autora Carstena Henna imat će nešto drukčiju formu. Umjesto da odmah krenem na naše dojmove (pa onda ukratko o knjizi), krenut ću od službenog opisa knjige preuzetog sa stranica izdavača Znanje.hr, a zatim malo prokomentirati osvrte iz tiska.

Dakle, slijedi opis knjige:

Pisana će riječ zauvijek ostati, jer postoje stvari koje se drugačije ne mogu izraziti. Uvečer nakon radnog vremena, u šetnji pitoresknim gradskim ulicama, knjižar Carl Christian Kollhoff svojim posebnim mušterijama donosi knjige kući. Jer ti su ljudi za njega poput prijatelja, a on je njihova veza s vanjskim svijetom. Kad Kollhoff neočekivano izgubi posao, bit će potrebna moć knjiga i jedne devetogodišnje djevojčice da svi, pa i sam Carl, pronađu hrabrosti prići jedni drugima…

Opis radnje nas je zapravo i potaknuo da odaberemo baš OVU knjigu iz mora drugih u vrijeme Božića i opuštanja – nešto s pozitivnom porukom, lagano za čitanje, s pitoresknim mjestom radnje, slavi se ljubav prema knjigama i čitanju… Reklo bi se idealno – NIJE. Može li bolje? – TREBALO BI!

“Bajkovito!” Münsterland Zeitung

Moglo bi se reći i tako, iako mislim da nažalost više odgovara “nerealno”. Likovi jednostavno nisu uvjerljivi, karikirani su, a ne ponašaju u skladu sa svojim karakterom nego onim što je autoru bilo zgodno za radnju.

“Renomirani autor Carsten Henn pripovijeda emotivnu priču o svemu što ljude povezuje, a knjige čini tako čudesnima. Pun ljubavi i od velike vrijednosti, ovaj je divni roman idealan za sve ljubitelje knjiga.” katzen.de

Divan osvrt, ali ne znam na čemu se temelji. Ne znam, doduše, ni kakve veze ima web-portal o mačkama s čitanjem i knjigama, pa možda sve to možemo pripisati mojoj neupućenosti. Ok, možemo i tvrditi da autor pripovijeda emotivnu priču, itd. ali mislim da se već može debatirati o velikoj ili manjoj vrijednosti romana, a kamoli tome da je idealan za ljubitelje knjiga. Evo meni osobno je kao ljubitelju knjiga draže pročitati roman koji se i ne bavi nužno ljubavlju prema knjigama, ali je dobro napisan.

“Ova je knjiga nalik na pjesmu… Treba je čitati iznova i iznova.” WDR 4 Hier und heute

Nama iz Kluba je bilo dovoljno jednom. Ne, hvala.

“Roman koji odaje počast knjigama koje grade posebne mostove među ljudima.” Rai Südtirol

Priznajem, ideja je lijepa, ljubav prema knjigama povezuje naizgled nepovezive ljude i iz njih na kraju izvlači ono najbolje, spaja ih u neobično i čvrsto zajedništvo u teškim trenucima. Međutim, smatram da kad se odaje počast knjigama, da bi i sama priča trebala biti kvalitetna, u svakom pogledu.

“Čarobna priča o prijateljstvu, hrabrosti, strasti i knjigama, knjigama, knjigama. Dirljiva, pametna, smiješna i tužna u isti mah.” Offenburger Tageblatt

Znam da do ovog trenutka recenzija zvuči kao nadureni tinejdžer kojeg pitaju kako mu se svidjela lektira: “to je glupo”, “ne sviđa mi se”, “bez veze” (bez ikakvih argumenata). Naravno argumenata ima:

• Radnja je predvidljiva.
  Valjda već u prvom poglavlju odmah možemo znati bar otprilike kako će ići priča. Šetač je star ukorijenjenih navika i rutine, s velikim smislom i ljubavi za posao. Stari je vlasnik morao poslovanje prepustiti svojoj kćerki koja ne voli Šetača i jedva ga čeka otpustiti; na šetnjama će mu se pridružiti neobična djevojčica koja će mu poljuljati svijet, ali na dobar način. Odmah znamo da će ili dobiti otkaz ili će se dogoditi kakva druga nevolja (na kraju je bilo oboje) i da će djevojčica biti ključna u rješavanju problema, a sve će se završiti sretno.
  Predvidljivost radnje nije uvijek minus, kad se želimo opustiti, vratiti nečem utješnom, ušuškati u dekicu poznatog. Često je tako s ljubićima, fantastičnim pustolovinama i mnogim drugim žanrovima – problem nastaje kad druge stvari nisu odrađene kako treba.
• Likovi su plošni i neuvjerljivi.
  Većina likova svedena je na nadimke koje im daje Šetač, prema likovima iz knjiga na koje ga podsjećaju, što je simpatičan način promatranja ljudi. Međutim, čak i sam Šetač objašnjava da se takvi nadimci ne bi uspjeli održati čim bismo bolje upoznali osobu, a to se u ovom romanu ne događa. Svi su ili dobri i plemeniti, ili potpuno negativni (osim Šašinog oca koji skače iz krajnosti u krajnost). Sabine Gruber (iako bez nadimka) prenaglašeno je zloban lik – kao u bajci, a s druge strane se ljudski “preispituje” (monolog na očevom grobu), da time opet ništa ne bi promijenila nego nastavila biti jednako zlobna.
• Olako se shvaćaju i banaliziraju bitne teme poput agorafobije, obiteljskog (i drugog) nasilja, mobinga (radno pravo kao da ne postoji)…
  Žene ne napuštaju muževe koje ih godinama zlostavljaju samo tako da odšetaju preko vrata s prvom nepoznatom osobom koja im se osmjehne (često i kad ih napuste, to nikako nije kraj). Trebali bismo povjerovati da samohrani otac koji svoju kćer godinama u najmanju ruku zanemaruje, fizički napadne starca od preko 70 godina (zato što mu se njegova kćerka pridružila nekoliko puta u šetnji tijekom dostave knjiga, a inače je svjestan i da je starac zbog njega dobio otkaz) i ostavi ga na ulici ne znajući koliko je ozlijeđen (je li uopće živ ili mrtav), zatim dođe kući i dalje ljut i toj svojoj kćeri pobaca sve knjige kroz prozor, jednostavno odjednom postane glavni dobročinitelj i predani otac zato što je pročitao neku dječju knjigu. Zgodno je u svemu da je tu knjigu Šetač knjiga namijenio jednome dječaku od 9 godina koji je zadirkivao Šašu, a nekako je završila kod njenog oca dok je premlaćivao starca. Je li to ona bajkovitost koja meni promiče?
• Sretan kraj i nije toliko sretan.
  Ne zamjerite što ovaj dio neću objašnjavati, dosta sam ionako toga prepričala vezano uz radnju, bar kraj možemo ostaviti neotkriven.

Da sažmemo: ako možete zažmiriti na ove neke nabrojane nedostatke i usredotočiti se na lijepe misli o knjigama i čitanju, pogotovo ako volite izvlačiti omiljene citate, onda je ovo knjiga za Vas. Ako ne, a želite pročitati nešto tog tipa (knjige o knjigama), preporučujem “Ulica Charing Cross 84“ Helene Hanff.

Ocjena Kluba: 2.58/5

Do idućeg puta pozdrav od Tene i ostatka Čitateljskog kluba!

Za iduće čitanje odabrali smo “Kopile Istanbula” autorice Elif Shafak.