10.1.2024. Održan je sastanak čitateljskog kluba na kojemu smo razgovarali o knjigama koje su nam važne, koje su na neki način utjecale na nas i koje još uvijek rado čitamo.
Kroz razgovor smo shvatile da su te knjige u tom trenutku kad smo ih trebale bile utjeha, prijatelj, razbibriga, bijeg i smijeh. Kada sada čitamo te knjige, čitamo ih na drugačiji način, svjesni prolaznosti vremena i zrelosti koju imamo.
Spomenut ćemo neke od knjiga iz naših “prošlosti”:”Tri ratna druga” (E. M. Remarque),” Kamen na cesti” (Marija Jurić Zagorka),” (Skoro) sve što znam do sad” (Andrea Andrassy), “Trijumfalna kapija” (E. M. Remarque), “Zelena milja” (Stephen King),”Klara i sunce” (K. Ishiguro)… Sjetili smo se i nekih davnih, osnovnoškolskih – Twainovog Toma Sawyera, Blytoninih pet prijatelja, romana Agathe Christie… Ono što nam je zaokružilo razgovor je roman “Derviš i smrt” – roman o filozofiji života, iz kojeg smo pročitali nekoliko redaka (zapravo, gospođa Borka) iz kojih svi možemo nešto naučiti i malo više brinuti o zlatnoj ptici u sebi i oko sebe. Ako želite znati nešto više o zlatnoj ptici, pročitajte “Derviš i smrt”! Idući sastanak ČK je u četvrtak, 15. 2. u 17,30 h. Kako bi razbili ovu hladnoću, čitamo roman “Klara i sunce” (Kazuo Ishiguro)
15.2.2024. U moru crvenih knjiga ove veljače našla se i jedna žuta. I stvarno posebna knjiga, “Klara i Sunce”. Posebna, u tolikoj mjeri da je neke čitateljice nisu mogle ni pročitati. 
A kad pričamo o sadržaju, čini se tako površnom. Ali sve je ta knjiga, samo nije površna.
Priču pripovijeda Klara, robotica, umjetni prijatelj (UP), obdarena iznimnim zapažanjem, koja postaje dio obitelji i društvo djevojčici Josie. S vremenom roman otkriva koliko empatije ima u Klari, a koliko sebičnosti i nelogičnosti ima u ljudskim odnosima. Pisac nam ne nudi okvir toga budućeg društva nego ga sami trebamo zamisliti, a čitajući, ovaj svijet sve više sliči na ovaj naš sadašnji…Klara i Sunce postavlja toliko teških pitanja s čijom se problematikom ne želimo suočiti:
– Što je to što nas definira kao ljude?
-Postajemo li roboti društvenih standarda?
– I iskreno, živimo li da bismo imali?
Roman je kritika društva i njegovih standarda, kritika ljudi koji zanemaruju ono što je važno – individualno i posebno i važnost pridaju površnosti, iza koje ništa ne ostaje. Samo lim. I neki vijak.
Idući mjesec čitamo “Rogus” Ivane Šojat, a sastanak ćemo održati na književnom susretu s Ivanom Šojat, 15. ožujka u 18 sati, na koji su svi pozvani!
25.4. 2024.
Valerie Perrin : Troje
Nevjerojatno je kako Perrin iscrpljuje sasvim banalne teme i odnose koje vidimo u svakodnevici na tako fantastičan način. Čitateljski klub se ulovio u koštac s ovom knjigom, a neki su čitali i prethodni roman Valerie Perrin “Svježa voda za cvijeće” koji je nadmašio očekivanja. “Troje” nije dosegnuo tu razinu koju je Perrin postavila s prvim romanom, ali je majstorski napisan! Roman je pomalo biografski, kriminalistički, ljubavni, sociološki, psihološki, i sve se to spaja u jednu zaokruženu cjelinu koju priča pripovjedačica ove priče, Virginie. Roman prati nerazdvojno prijateljstvo Etiennea, Adriena i Nine koji su nevjerojatno različiti, ali povezani istom idejom: osnovati bend i otići u Pariz. Međusobno, neraskidiva je veza između njih, ali svatko od njih krije neku svoju tajnu koju nikomu ne govore. No, zbog niza nepoželjnih situacija, putevi im se razdvoje i vide se tek nakon dvadesetak godina kada odlučuju jedni drugima pomoći. I tek tada, kao da nastavljaju tamo gdje su stali – otkrivaju svoja prava lica i počinju ponovno živjeti.
Valerie Perrin je stvorila prepoznatljiv spisateljski rukopis u ova dva romana prevedena na hrvatski jezik, no baš nas zanima hoće li nastaviti s istom pripovjedačkom tehnikom ili će se u budućnosti ohrabriti i okušati u nečemu posve drugom…Čekamo buduće romane!
A dotad, čitajte Valerie Perrin: “Postoje knjige koje čovjek jednostavno propusti, kao neki susret koji se ne dogodi. U njima su priče i likovi koji su možda sve mogli promijeniti. A propustili smo to učiniti, zbog nekog nesporazuma, korica, sažetka, predrasuda. Srećom, život nas katkad sam natjera da ih uzmemo u ruke”.