UNESCO je proglasio 21. ožujak 1999. godine Svjetskim danom poezije s ciljem promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta. Na proglašenju praznika rečeno je da treba odavati priznanje i poticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim poetskim pokretima.
Svima koji pišu, čitaju, vole poeziju…čestitamo na lijepom životnom izboru, hobiju, ljubavi, a mi jednom sretnom dobitniku darujemo hvaljenu knjigu “Nizozemska djeva” autorice Marente de Moor i besplatnu upisninu u knjižnicu. 
Ako želite sudjelovati u nagradnoj igri, na objavi ( Facebook ili Instagram GKO) u komentaru napišite (ili prepišite) svoju najdražu pjesmu, i na taj način s drugima podijelite ljepotu poezije. Nasumičnim odabirom ćemo odabrati pobjednika u petak, 26. ožujka. 
Kao primjer mi ćemo navesti jednu poznatu pjesmu koju je napisao neponovljivi Pablo Neruda 
NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI – Pablo Neruda
“Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini.”
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva…
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju…
Ljubio sam je, ah, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam nju volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo beskrajniju bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla sačuvati.
Noć je posuta zvijezdama, a ona nije uza me.
To je sve… U daljini netko pjeva. U daljini…
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć prekriva bijelinom ista stabla.
No mi, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam volio!
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao i prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno jasno tijelo… Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Tako je kratka ljubav, a zaborav tako dug.
Jer sam je u noćima, poput ove, držao u svom naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.”