Dragi čitatelji!
Od srca zahvaljujem što ste se aktivno uključili u program Noći knjige i počastili me svojim „detektivskim” komentarima. Neki zaista čovjeka potaknu na razmišljanje. No, prije konačnog rješenja zagonetke zvane „Dječak s kolodvora”, dozvolite da objasnim kako je ona nastala.
Kao tajnik Udruge Mlada pera koja potiče, razvija i njeguje dječje literarno stvaralaštvo, uz natječaje za djecu, ponekad pratim i natječaje za odrasle. Većina tih natječaja ograničena je brojem kartica teksta (čitaj: brojem dozvoljenih znakova). Jedan od onih na koje se rado odazivam je natječaj na temu kriminalističke priče, ali s dosta mizernih 9000 znakova. To mnogim autorima zadaje glavobolje, jer kako razviti fabulu, zaplet ili preokret toliko važan za detektivsku ili kriminalističku priču, a opet sa sputanim rukama na leđima? Kako čitatelju suptilno podastrijeti sve dokaze i tragove, a opet ga prevariti? Jer, budimo iskreni, svi koji čitamo kriminalističke romane želimo biti prevareni! Vjerujem da organizatori natječaja upravo to i žele, da autori izađu izvan svoje zone ugode te izvan standardnih okvira i formi pronađu tu neku dobitnu kombinaciju.
I „Dječak s kolodvora” je trebala biti jedna od takvih priča. No, dječak mi nije dopustio! Tražio je od mene da čitateljima detaljno pojasnim kako je svoj hendikep zapravo podredio sebi. Kako ga je njegova znatiželja da „promatra” svijet ostalim osjetilima (kad je već lišen osjetila vida) dovela u situaciju da shvati kako osoba koja bira telefonski broj na mobitelu i time aktivira pakleni stroj, zapravo stvara zvučnu sekvencu. Svaka tipka daje drugi ton. I taj promućurni dječak je kupio onu, svima nama poznatu lizalicu – zviždaljku i zatim odsvirao melodiju koju je upamtio. Samim time došao je do telefonskog broja koji je aktivirao eksplozivnu napravu. I ta ceduljica s brojem bila bi dovoljna da se pronađe počinitelj. Ili je barem dječak tako vjerovao. Pokušao sam mu sugerirati da potraži pomoć dobroćudnog Ranveera, no on je radije spasio svog ljubimca. Uvjeren sam da je dječak postao svjestan bezizlaznosti situacije u trenutku kad je raskrinkao prometnika i njegove narko poslove. Jednako tako, smatram da Ranveer nije ni trenutka dvojio hoće li osvetiti dječakovu smrt i umlatiti prometnika – dječakovog krvnika. U konačnici, ruka pravde je spora, ali dostižna, pa ako već nije od organa reda, onda je od ruke prijatelja.
„Dječak s kolodvora” jedna je od desetak mojih kratkih priča koje će biti utkane u knjigu koja izlazi u drugoj polovici ove godine. Čestitam sretnim detektivima – dobitnicima i vjerujem da će biti prilike da i uživo prokomentiramo ovu, a i druge priče na promociji knjige u našoj najdražoj knjižnici (Šenkovec).
S poštovanjem!
Goran Radiković