Ovu recenziju dugujemo još od ožujka, a u međuvremenu smo se našle još jednom (i ta recenzija će uskoro doći na red). Ima više razloga zbog kojeg kasnimo s objavom, a jedan od većih je to što nas je ova knjiga dosta umorila (ukratko) pa nam je trebalo dosta i dok napišemo osvrt, a onda se i na poslu i privatno nagužvalo obaveza pa je sve skupa potrajalo.
A da riješimo još neke dugove, evo i fotka s odličnog rođendanskog druženja u veljači (Klub smo pokrenuli u veljači prošle godine):
Ines, Sandra, Marina, Marija, Tena, Ana (slijeva na desno)
Vratimo se osvrtu. Zbog jakih osjećaja koje je roman potaknuo kod Ines i mene, odlučile smo osvrt pisati zajedno. Ines je pripala crna boja teksta, a mene (Tenu) ljubičasta.
Zapravo osvrt
Naš Čitateljski klub okupio se kako bismo još jednom raspravljale o pročitanoj knjizi. Na red je došla Elif Shafak i njen roman „Kopile Istanbula“.
Iako hvaljen, a autorici donio mnogo obožavatelja, veliki dio naše družine baš i nije oborio s nogu. Blago rečeno.
Bit ćemo pristojni i umjereni, kao i inače.
Neke je ostavio ravnodušnim a Tenu i mene isfrustrirao.
I umorio, ubio volju za čitanjem (dva tjedna „čitateljske suše“ poslije ove lektire)…
Roman je pisan u želji da se smanje razlike među ženama raznih generacija, a istovremeno i prebrode traume istih.
Generacija ili žena? Ili oboje? Izgubila sam trag smislu romana…
Knjiga prati dvije tinejdžerice koje tragaju za odgovorima koji bi trebali zaokružiti njihove identitete.
Divno zamišljeno, trebala se iščitati gomila ženske snage, unatoč velikim razlikama u odgoju, karakterima i dobi.
Možda su problem naša očekivanja?
Nije se iščitalo. Ni to, a ni ništa drugo.
Ines se zagrijala. Idemo u napad! Priprema, pozor, sad: PALJBA ARGUMENTIMA!
Površno odrađene ključne teme i problemi.
Rečenice su bile preduge.
Neka poglavlja su bila toliko dosadna, a ujedno i nepotrebna da sam poželjela odmah prestati čitati.
Manjak originalnosti u likovima tj. njihova pretjerana iskarikiranost je također odmogla.
Previše nepotrebnog i isforsiranog filozofiranja, premalo konkretnih raspleta ostavile su samo gorak okus u mojim ustima.
Café Kundera mi je ostavio PTSP za cijeli život.
A što ti kažeš, Tena?
Ne mogu se ne složiti, samo bih malo objasnila sve što si navela.
- Simiti – spominje ih na početku knjige bez objašnjenja što su, ali iz konteksta možemo shvatiti da se radi o nekoj vrsti peciva, onda ih nakon više od 100 stranica spominje opet i TAD objašnjava što su. Kao i idućih nekoliko puta kad ih spomene. Mnogi će reći da tražim dlaku u jajetu, ali meni je to pokazatelj da autorica ne prati samu sebe, pa se slijedom toga i ponavlja, nažalost, ne samo na primjeru simita.
- Radnja bi mogla poslužiti kao predložak za neku sapunicu. Zapravo, postavljam izazov: pokušajte prepričati radnju (a pogotovo odnose među likovima) nekome tko nije čitao knjigu pa nam možete javiti kako je prošlo i je li bilo glavoboljâ (s jedne ili druge strane objašnjavanja)
- Nepotrebnosti – toliko se toga činilo nepotrebnim da ta kategorija zaslužuje vlastiti naziv
- Ima poglavlja koja su cijela posvećena nekim (za radnju i likove) sporednim trenucima, a mogla bi komotno stati u jedan odlomak (npr. Armanaushin spoj s Mattom; kad smo kod toga, zašto uopće znamo njegovo prezime?!)
Imam dojam da je spoj spomenula jer je u tom trenutku dobila ideju za to. Ideju koju nije ni počela razrađivati, ali, eto, neka se nađe. Ozbiljnim piscima to ne treba. Kao ni čitateljima. Samo nas izbaci iz takta.
-
- Pravila mudrosti za istanbulske žene (Zeliha, majka/tetka) / Manifest nihilizma (Asja, kći/nećakinja) – možda i nije nepotrebno, nego samo loše izvedeno. Ta njihova pravila nisu povezana ni sa čim.
- Hrana koja se pojavljuje kao kontinuirani motiv kroz cijeli roman, poglavlja nose naslov po određenoj namirnici – nema pravi efekt. Autorica ne uspijeva prenijeti mirise, okuse, teksture
(ma ništa!)
koje sam navikla živo osjetiti kada čitam o hrani. Možda zato što previše ide u širinu pa zaboravimo o čemu čitamo do kraja poglavlja
- Café Kundera i Café Constantinopolis – toliko prepotentnosti na jednom mjestu je nevjerojatno, a ujedno i jako iscrpljujuće. Dodatni problem je što prepotentnost ne osjetim samo kod likova, nego i kod autorice.
Cafe Kundera je umni zatvor! Ne bih voljela tamo biti. Prije ludnica nego doživotni odlasci u Café Kunderu!
Zaključak
Autorica mi djeluje kao neka srednjoškolka koja je pročitala malo filozofije pa je umislila da je i ona veliki filozof. Možda je namjerno htjela prenijeti nezrelost koja se često vidi u sličnim razgovorima, ali nigdje kroz knjigu nisam stekla dojam da autorica ima više za reći. Davanjem nadimaka likovima iz Café Kundere nije postigla samo da se obilježe kao tipični predstavnici nekakve (polu)propale intelektualne elite; čini se da baš vrijeđa i umanjuje te svoje likove, kao da ih gleda svisoka.
TLDR*: Dobre ideje, loša/manjkava izvedba, ne samo što se tiče radnje i zapleta, nego i stila rečenice, korištenih motiva i slika
U obranu romana stala je Ana koja kaže da se njoj svidio baš zato što su neke stvari nedorečene, što je malo i konfuzan, što su likovi pretjerani, jer smatra da je život baš takav. Nelogičan, nedorečen, „nepospremljen“.
Tu sigurno ima nešto jer je roman zaista popularan, očito se veliki broj ljudi ne bi složio s našom recenzijom. Međutim, mi ipak od književnosti očekujemo nešto više i bolje. Je li tako, Ines?
Naravno.
Ocjena Kluba: 2.6/5
Napisale: INES & TENA
* Too long, didn’t read
O knjizi (preuzeto sa stranica izdavača Hena.com):
U Istanbulu, u obitelji Kazanci u kojoj, zbog čudnih usuda sudbine spram muškaraca, caruju žene odrasta Asya, mlada djevojka deklarirana nihilistkinja, opijena Johnny Cashom i francuskim egzistencijalistima. Na drugom kraju svijeta, u San Franciscu, živi Armanoush, devetnaestogodišnja Amerikanka armenskog podrijetla koja se bori s osjećajem nepotpunosti u svom identitetu. Da bi pronašla kariku koja nedostaje odlučuje tajno otputovati u Istanbul…
Kopile Istanbula dojmljiv je, duhovit i dramatičan roman o dva naroda, turskom i armenskom, i dvije obitelji koje su povezane mračnom stranom iz prošlosti više nego što i jedna od njih može naslutiti. To je roman o sjećanju i zaboravu, o prošlosti i sadašnjosti u kojem se isprepliće tradicija i suvremenost. Elif Shafak istkala je nezaboravnu priču o gradu Istanbulu i njegovim stanovnicima, o njegovim bojama, mirisima i okusima ali i o tajni koju krije.