Proslava drugog rođendana našeg Čitateljskog kluba
Vjerujem da svi čitatelji, i oni povremeni kao i redoviti i revni, ponekad dožive čitateljsku blokadu – kada čitanje jednostavno ne ide. Dogodilo se to i nama u Čitateljskom klubu, i to nekako kolektivno. Zato vam, povodom drugog rođendana našeg Čitateljskog kluba, darujemo preporuke za čitanje, i to ne bilo kakve, nego onih knjiga koje će vas izvući iz čitateljske krize.
Ne znam što se to događalo s nama ove jeseni i zime, ali čitanje nam je baš slabo išlo (osim Sandri koja je gutala knjige kao i obično). Možda je, uz viruse i bakterije u (za to doba godine) pretoplom zraku haralo i nešto što nas je ometalo u čitanju. I mnogi su mi se članovi u knjižnici također požalili na nedostatak volje/entuzijazma za čitanje – definitivno okrivljujem neke anti-čitateljske fantome u zraku. U jesen smo zakoračili hrabro i bodro romanom “Stoner” autora Johna Williamsa koji nas je oduševio (kao što već prije rekoh, sporo nam ide pisanje recenzija, tako da ovu očekujte kroz desetak dana), no taj polet je već s idućom knjigom splasnuo (“Mort” Terryja Pratchetta, izvrsna knjiga izvrsnog autora, ali očito krivi trenutak), da bismo baš zaglibili s romanom “Blato” Milane Vlaović. Oba sam ta romana čitala nekad prije i svidjela su mi se oba, svaki na svoj način, da ne pomislite da je do njih. Ovo nečitanje je zaista odraz naših raspoloženja, a ne kvalitete odabranih romana.
U nalaženju nas nije ni najmanje omela čitateljska kriza
Vjerujem da svi čitatelji, i oni povremeni kao i redoviti i revni, ponekad dožive čitateljsku blokadu – kada čitanje jednostavno ne ide. Zato vam, povodom našeg drugog rođendana, darujemo preporuke za čitanje, i to ne bilo kakve, nego onih knjiga koje će vas izvući iz čitateljske krize.
Pa evo što kažu naše članice!
Iva:
Nakon višemjesečne krize čitanja i velikog broja započetih i ubrzo odloženih knjiga, napokon sam uspjela nešto pročitati. Jupiii 🙂 Lako čitljiv tekst ne baš najlakše tematike, odnosno “Tvornica Hrvata” autora Nebojše Lujanovića, ponovno mi je otvorio apetit za pisanom riječi. Već sam na drugom romanu u vrlo kratko vrijeme i jedva čekam nastavak upijanja novih naslova. Nebojša, hvala ti.
Darija:
Prije nekoliko mjeseci čitalo se “Blato” Milane Vlaović i mnogi, uključujući i mene, padoše u ‘blato’ nečitanja. “Blato” mi se svidjelo, poznat miris, poznata vrućina, poznata sredina, poznati ljudi… Zadnje što sam pročitala je “Troje” Valerie Perrin. Lijepa priča o odrastanju, prijateljstvu i prihvaćanju.
Marija:
Moja čitateljska kriza trajala je neka 4 mjeseca, a izvukla me autorica Ana Huang i njen serijal knjiga “Mračno”; tko voli malo spicey knjige, svidjet će mu se. 😉
P.S. Za one koji su pročitali serijal, na autoričinoj službenoj IG stranici stoji da će Netflix snimiti seriju po knjigama. Trenutno čitam “Stranci” Minke Kent, isto za preporuku.
Sandra:
“Potpis na svim stvarima”* Elizabeth Gilbert knjiga je koju sam baš s guštom pročitala. Puna je očekivanih i neočekivanih obrata, o ljubavi jedne žene, njenoj profesionalnoj posvećenosti, životu i snazi žene općenito.
“Hodočašće duše” mi je također bila zanimljiva knjiga te sam, u mislima, sa Soniom prešla hodočasnički put Camino de Santiago, a nadam se a ću i ja (barem) jednom taj Put u stvarnosti prijeći i sama, s nekim drukčijim, svojim iskustvima, uvidima i iscjeljenjima.
*U hrvatskom prijevodu naslov je “Signatura svih stvari”
Ines:
Bjesomučnih pet mjeseci ja sam posuđivala i vraćala knjige iz knjižnice. Krimići, humoristične, jedna knjiga zvana “Blato”, ma ništa. Pročitana nije bila ni stranica, ni jedan redak, tek tu i tamo pokoja riječ. Lijenost, rekli bi jedni. Nedostatak vremena, opravdali bi drugi. Ali ništa. Ni Marquez nije pomogao.
Sve dok nisam jednog dana, točnije prošlog tjedna, opet osjetila glad za čitanjem. “Izvuci me!” vikala je knjiga “Zov kukavice”. Zašto ne, pomislila sam i izvukla taj prvijenac Roberta Galbraitha. To je, što bi iskusni čitatelji rekli, solidan klasični kriminalistički roman. Brzo se čita, radnja je dinamična, a likovi i opisi slikoviti i realni. Svakako za prekidanje čitateljske krize. Možda vas, kao i mene, opet uvede u maniju čitanja, tako da umjesto jedne, vi čitati tri knjige naizmjenično. Sretno!
Tena:
Na meni je da završim ovaj niz preporuka. Dakle, kao i Mariju, mene je kriza nečitanja držala 4 mjeseca, a stvarno sam pokušala sve i svašta. Onda sam se sjetila kako me prethodne godine nakon kratkog zastoja kojeg je izazvala knjiga “Kopile Istanbula” u čitanje vratio serijal za mlade “Percy Jackson i bogovi Olimpa” Ricka Riordana (baziran na grčkoj mitologiji), pa sam se odlučila pročitati i serijal o Magnusu Chaseu baziran na nordijskoj mitologiji (“Magnus Chase and the Gods of Asgard”). Njega sam odabrala jer sam sve vezano uz Percyja Jacksona pročitala redom još prošle godine, dakle cijeli navedeni ‘glavni’ serijal (neprevedene knjige sam se potrudila naći na engleskom), te serijale “The Heroes of Olympus” i “The Trials of Apollo”. Naravno, ova preporuka ide onima koji vole fantasy žanr, a knjige su mi odlične zato što bez obzira na mnoge ozbiljne probleme i događanja u serijalu, ton je lagan i prožet humorom, a likovi životni i opipljivi. Mislim da dovoljno govori činjenica da sam u godinu dana pročitala 24 knjige ovog autora.
Unatoč kolektivnoj čitateljskoj krizi koja nas je uhvatila, i dalje smo se redovito nalazile, razgovarale o drugim knjigama i mnogočemu što je najbolje ovdje ne spominjati. 🙂 Nedavno smo i proslavile drugi rođendan našeg Kluba (ne treba nam razloga za druženje), a sad ćemo se u travnju sastati kako bismo napokon odabrale neki naslov koji ćemo sve pročitati, sad kad smo ponovno uhvatile ritam čitanja.
Pozdrav od Tene i ostatka Čitateljskog kluba, do iduće preporuke za čitanje!
Travanj u mojoj knjižnici
Baš kao ti – ocjena Čitateljskog kluba
Dugo nismo objavljivali recenzije knjiga, što zbog drugih obaveza, što zbog ovih jesenskih i zimskih boljetica koje su nas usporile i u čitanju i otežavale održavanje sastanaka Kluba. Recenziju koja slijedi u nastavku pisala sam još u rujnu, a u međuvremenu smo pročitali još dvije knjige (treću čitamo).
Za ljetnih vrućina odabrali smo čitati roman “Baš kao ti“ Nicka Hornbyja.
Nedavno sam na Facebooku naišla na raspravu o tome što su “knjige za ljeto”. Prevladavalo je čuđenje kakve bi to točno knjige bile, jer kao, ili čitaš ili ne čitaš, neovisno o godišnjem dobu. Vjerujem da nisam jedina kojoj mozak na ljetnim vrućinama nekad kao da prokuha, a ostatak vremena svakako ne radi punim kapacitetom, pa ga ne želim dodatno zamarati i opterećivati knjigama koje zahtijevaju bolju koncentraciju ili se bave preteškim temama; kada želim nešto lakše, obično odabirem neki krimić ili triler, a u redu mi je i ljubavna priča ako baš nije klasično ljubavni/romantični roman. (U ljubićima se nikad nisam pronašla, ali kao što sam napisala u osvrtu na povijesno-ljubavni roman “Zbog gospođice Bridgerton”, razumijem zašto ih ljudi biraju za opuštanje.) Kad vrućine napokon popuste, mogu se vratiti mome čitateljskom istraživanju žanrova i tema. Zato mi je na temu definiranja “knjiga za ljeto” na pamet pao baš ovaj roman.
Ljubavna priča koja je u središtu romana proširena je obiteljskim, moralnim i političkim temama. Lucy je bjelkinja, Joseph crnac, a sa svoje 42 godine gotovo je duplo starija od njega (22). Lucy je majka dva sina, u procesu razvoda, dok Joseph još traži svoj smjer u životu. I sami svjesni problema koje bi ljubavni odnos dvoje tako različitih ljudi, još iz potpuno različitih društvenih krugova (da ne kažem slojeva), ne srljaju u vezu. Ipak, privlačnost je prejaka da bi se ignorirala – Lucy i Joseph odlučuju pokušati. Slijedi upoznavanje obitelji i prijatelja, (ne)prihvaćanje njih dvoje kao para…
Radnja romana događa se u vrijeme Brexita pa vidimo i različite razloge za i protiv izlaska iz EU i kako to utječe na sve razine odnosa (između ljubavnika, članova obitelji, prijatelja, poslodavaca i radnika).
Roman je lagan za čitanje, a ljubavna tema produbljena je širim prikazom drugih odnosa, te različitih stavova glavnih i sporednih likova.
Na sastanku se povela rasprava o moralnosti, je li 20 godina prevelika razlika, pogotovo što je Joseph tek na početku dvadesetih, a kako je Ines istaknula, mozak se u toj dobi u pravilu još uvijek razvija. Opći zaključak bio je da su oboje punoljetni i da je u redu što god su odlučili. U romanu je dobro prikazano kako je i došlo do toga da se protagonisti međusobno privuku – ni Lucy ni Joseph nisu znali koliko ovo drugo ima godina:
„I tako, ništa od imena. Nije se često osjećao glupo, pogotovo ne u blizini žena, iako ih nije poznavao mnogo njezine dobi, i iako nije zapravo znao koliko joj je godina. (Trideset pet? Nadao se da nije starija. Mogao se nositi s trinaest godina razlike, ali ne više od toga. Koji vrag? Tko je od njega tražio da se nosi s ičim?…)“
Jasno je i zašto se Lucy, profesorici engleskog, svidio Joseph:
„Razmišljao je brže od nje. Mislila je da su joj godine izlika da ne razmišlja najbrže što može, ali nisu bile. Vjerojatno bi ga pobijedila na kvizu o Jane Austen, ali to je otprilike bilo sve.“
Osobno nisam vidjela ništa sporno u njihovom odnosu. Rasu valjda ne moram ni spominjati, mislim da tako nešto ne bi trebalo uopće izazivati dileme, a što se tiče razlike u godinama, oboje su punoljetni i svjesno su odabrali u što se upuštaju. Iskreno me zanimalo što će se dogoditi na kraju, a s obzirom da se roman stvarno lako čita (osim ako ste kao Sandra koja nije mogla ni do pola, nije joj odgovaralo ništa u romanu) nisam morala dugo čekati da saznam – pročitala sam ga u jednu večer. Po mom mišljenju, pravo ljetno štivo.
Ocjena Kluba: 3.4/5
O knjizi (preuzeto sa stranica izdavača Vorto Palabra):
Lucy nije previše riskirala u ljubavi. Izabrala je sebi sličnog muškarca – istih godina, istog porijekla, istih nada i snova; udala se i zasnovala s njim obitelj. Činio se kao dobra prilika, ali priuštio joj je više jada nego radosti. Sada, dva desetljeća kasnije, par je pred razvodom, a Lucy je četrdesetjednogodišnja učiteljica s dva sina školska uzrasta, bez ikakvih očekivanja od budućeg ljubavnog života. Zato, kad upozna Josepha, ona baš i ne traži ljubav – važnije joj je pronaći prikladnu dadilju. Joseph ima dvadeset dvije godine, živi s majkom i radi nekoliko poslova, uključujući onaj u mesnici gdje upoznaje Lucy. Na ovaj par nitko se ne bi kladio – on pripada drugom društvenom sloju, drugoj kulturi i drugoj generaciji. Ali ponekad se ispostavi da je osoba koja nas može najviše usrećiti ona od koje to najmanje očekujemo – iako je potrebno malo manevriranja da se to postigne. Baš kao ti briljantno je promišljen, nježan, ali i brutalno smiješan roman o bezglavom zaljubljivanju i nepredvidivim životnim obratima, ljudska priča koja će vas nasmijati do suza i podsjetiti vas kako je malo potrebno za sreću. Kompaktan, pun života, s uvjerljivim, živopisnim protagonistima, ovaj roman predstavlja savršen spoj onoga po čemu je Nick Hornby prepoznatljiv: nesavršenih likova koje morate zavoljeti i originalne priče koja oduševljava jednostavnošću, istovremeno vas primoravajući da se zamislite i prepoznate u njoj i sebe.
Slova stvaraju riječ, a riječi priču – MHK 2024.
Priču možemo slušati, čitati, čuti samo u prolazu, a možemo je i PRIPOVIJEDATI. Ona će nam samo izmamiti osmijeh ili nas pak od srca nasmijati. Zbog nje ponekad plačemo, ali može nam pružiti i blagotvorne riječi utjehe. Priča nas može potaknuti da napravimo nešto smo oduvijek željeli, a nismo se usudili. A može i razljutiti.
Ritual čitanja, pričanja ili slušanja priče može biti intimno iskustvo, samo naše, a možemo ga i dijeliti. Zašto je važno čitati naglas još od najranije dobi, već nam je dobro poznato, baš kao i značaj interpretativnog čitanja te kritičkog promišljanja o pročitanom (i poslušanom!). Tako bolje razumijemo svijet koji nas okružuje.
U ovome Mjesecu hrvatske knjige kao temu želimo istaknuti upravo vrijednost pripovijedanja i kazivanja, posebice onih književnih vrsta koje pripadaju usmenoj književnosti, kao što su bajka ili legenda, a čiji se sadržaj, baš kao i oblik, nezaustavljivo mijenja dok putuje kroz vrijeme ili zastaje na različitim mjestima diljem svijeta. Preoblikuje se, osuvremenjuje, propitkuje, prilagođava. I upravo su zbog toga kazivači i pripovjedači, storytelleri, oni koje slušamo i pritom ČUJEMO, jaka spona na tromeđi: pomalo iščezlo doba – izazovna današnjica – neizvjesna budućnost.
S druge strane, u vremenu ispunjenom glasovnim nesuglasjem, golemom bukom informacija i različitih sadržaja koji nasrću sa svih strana, značaj se SLUŠANJA, i to onog aktivnog i predanog, čini poput zaboravljenog okupljanja oko ognjišta. Je li umijeće istinskog slušanja priče, ali i drugog ljudskog bića, tek prašnjavi artefakt prošlih vremena ili je samo potrebno izgovoriti čarobnu riječ i udahnuti mu život? I lebdjeti na riječima, letjeti rečenicama i skutriti se očarano u toplom krilu priče.
Neka nas ovaj Mjesec hrvatske knjige podsjeti na čaroliju izgovorene riječi i na važnost priča, neka se sa svih strana čuje njegov slogan – Pričaj mi…
U ovoj se godini obilježavaju i dvije značajne književne obljetnice – 150. obljetnica rođenja istaknute hrvatske književnice Ivane Brlić-Mažuranić, uz čije su priče brojne generacije odrastale, kao i 500. obljetnica smrti oca hrvatske književnosti Marka Marulića.
(tekst preuzet sa stranica manifestacije MHK)
PROGRAM NARODNE KNJIŽNICE PLOČE
Akcije:
- I ja želim biti član knjižnice! – besplatan upis za sve učenike OŠ tijekom cijelog MHK
- Sad je vrijeme da vratiš knjigu! – vraćanje zaboravljenih knjiga bez naplate zakasnine tijekom cijelog MHK
16. 10. | srijeda | 19:00 h
Predavanje “Zemlja spaljenih lica – Etiopija” putopisca, profesionalnog fotografa i svjetskog putnika Jurice Galića Juke
18. 10. | petak | 19:00 h
Otvorenje izložbe slika Ane Filipović Utovac
19. 10. | subota | 10:30 h
“Pričaoničari” – radionica pričanja priča za djecu od 3 i više godina. Gradsko kazalište lutaka Split
26. 10. | subota | 10:30 h
Kreativna kamishibai radionica “PoNosni slon” – umjetničko pripovijedanje priče u kamishibai tehnici (japansko papirnato kazalište). Voditeljica: Jasmina A. Žiljak
28. 10. | ponedjeljak | 16:40 h
Predstavljanje romana za djecu “Trešnja” autorice Martine Majić. Na književnom susretu s autoricom sudjelovat će učenici viših razreda osnovne škole po dogovoru
4. 11. | ponedjeljak | 19:00 h
Predstavljanje knjige “Od Dnjepra do Jadrana: U potrazi za prapostojbinom Hrvata, Slavena, Indoeuropljana“ – Jasen Boko
5. 11. | utorak | 10:00 h
Odgojne skupine Lađari i Gusari iz Dječjeg vrtića Komin prikazat će stare igre neretvanskog kraja. Odgojiteljice Željana Radonić i Ana Medak
6. 11. | srijeda | 18:00 h
“Kad si sretan, i sunce za tobom žuri” – predstavljanje istoimenog dvogodišnjeg školskoga projekta OŠ “Vladimir Nazor” Ploče. Učiteljice Hrvatskoga jezika Marina Burđelez, Marijana Gluščević i Ivana Pudar Pećar
11. 11. | ponedjeljak | 18:00 h
Radionica za djecu od 2 do 3 godine „Put do knjige“. Voditeljice: Božena Delaš, lutkarski pedagog i Vijoleta Jelčić, odgojiteljica
12. 11. | utorak | 18:00 h
„Pričam ti priču svoga kraja“ – legende i priče našeg zavičaja. Učenici i nastavnici SŠ fra Andrije Kačića Miošića Ploče
13. 11. | srijeda | 19:00 h
Predstavljanje knjige “Sezona berbe” autorice Magdalene Blažević
Strah od kupine – ocjena Čitateljskog kluba
Strah od kupine roman je kojega smo pročitale uživajući u besprijekornom stilu pisanja autorice Danijele Crljen. Zanimljiv, životan… I da vam sve ne otkrivam, uzmite knjigu i pročitajte jer – čitanja svakako vrijedi!
Strah od kupine roman je kojega smo pročitale uživajući u besprijekornom stilu pisanja autorice Danijele Crljen. Zanimljiv, životan… progovara o obiteljskim odnosima, životu nekad i danas, dalmatinskim običajima, tradicionalnoj ulozi žene koja, ulaskom u brak, ostavlja po strani svoje snove i podređuje ostatak života prvenstveno mužu, a onda i djeci i kućanstvu. U romanu se također govori i o favoriziranju muških potomaka u Dalmaciji, o bakinim pričama, lažima i podmetanjima, definiranju nježnosti kao slabosti, o Americi, problemima u Domovini, ogorčenosti nadređenim (i) nepismenim ljudima… Definira se mangup. Komocija se navodi kao dalmatinski eufemizam za lijenost. I da vam sve ne otkrivam, uzmite knjigu i pročitajte jer – čitanja svakako vrijedi!
Ali, naši osvrti na ovaj roman nisu bili tako savršeni i besprijekorni kao autoričin stil pisanja. Naime, u tekstu romana, a i na samom kraju knjige, u bilješci o piscu, naišle smo na jako puno primjera koji nam se nisu svidjeli. Dapače, čak smo ih smatrale neprimjerenima.
Već na samome početku knjige brojni su takvi primjeri pa ću navesti neke od njih. Susjeda nije mogla doći jer hrani stoku, a autorica se nada da ne misli na djecu. (?) Licemjerno je reći (za susjedu) da je gospodarica, kaže autorica. Jesu li, naprimjer, licemjerniji vegetarijanci koji jedu krasne mrtve životinje? Nadasve uljudni su ona i njen partner, piše. Oni koji su ih u svome domu počastili na najbolji mogući način, najboljim što su imali, seoski su živalj koji ne zna što je stevia, ne poznaju nezdravost šećera i konzumacije mesa, za razliku od (kod njih ugošćenih) pripadnika građanskoga sloja. Žena s kroničnim nedostatkom poroka čvrsto je odlučila da neće dočekati mirovinu klimajući amebama oko sebe. Nakon nekih izjava ljudi oko sebe, osjeća kako joj pada IQ. U središnjici Firme horda je polupismenih ljudi. Svima koji su smatrali da previše sanja poručila je: „Fuck you!“. „U sebi, naravno. Bila je dobro odgojena djevojka.“ Ima toga još…
Na samom kraju, nakon dovršenog romana, neugodno smo se iznenadile i dijelom sadržaja bilješke o piscu. Naime, autoricu na njenim radnim mjestima nitko nije pitao koje je ocjene imala tijekom školovanja te se stoga zavjetovala da će svoje petice spominjati u svakoj prilici, za sve odlikaše kojima danas šefuju loši đaci. Navedeno je i to da je autorica odabrala američki studij jer je domaći obrazovni sustav zamara te da hitno treba par odlikaša u svojim redovima.
Da zaključim – ne vjerujem da autorica od svih osjećaja najmanje cijeni ponos jer se ovim književnim djelom prikazala kao osoba koja zaista odiše pretjeranom samouvjerenošću i osjećajem vlastite visoke vrijednosti, što potkrjepljuju brojne rečenice iz ovoga romana. Na mnogim sam stranicama imala dojam kako autorica gleda svisoka na mene i gotovo čitav ljudski rod (osim nekolicine njoj bliskih ljudi). Zapitala sam se bih li i sama bila tek bezvrijedna jedinka iz populacije ameba u njenim očima. Stoga su mi kupine, pri drugome, ponovljenom čitanju, ostavile gorak okus u ustima.
Unatoč svim zamijećenim negativnostima, knjiga se na našoj Top ljestvici trenutno nalazi na četvrtome mjestu Najboljih 10 naslova, s ocjenom Čitateljskog kluba: 4,33/5.
Napisala: Sandra Šunjić
Ocjena Kluba: 4.33/5
P. S. Marija savjetuje: Nemojte čitati dvaput!
Unutar i izvan okvira: bListaj
Kao što smo i najavili, objavljujemo video nastao na radionici „Unutar i izvan okvira – bListaj“ koju je osmislila i vodila naša Božena.U videu pogledajte koje vam zanimljive knjige preporučuju naši mali čitači – Adrijana, Nina, Ena, Lucija, Ivana, Vita, Antonija, Sofia, Josipa i Rafael.
Rekviziti za fotografiranje i snimanje na raspolaganju su svim našim korisnicima pa slobodno dođite i snimite svoju preporuku za čitanje. Fotografije i videa koja nam pošaljete rado ćemo objaviti na našim društvenim mrežama.Radionica je održana u sklopu ljetnog programa za djecu “U sridu” 2024.
Anaïs Nin: Na moru laži / Usprkos svemu – ocjene Čitateljskog kluba
Nakon nekoliko romana koji su nas na ovaj ili onaj način pomalo umorili, poželjele smo čitati nešto laganije, a opet ne banalno. Neuspješno smo pregledavale police knjižnice u potrazi za pravim štivom dok mi nije palo na pamet da možemo promijeniti formu štiva, a ne “težinu” teme, pa sam predložila da pročitamo za promjenu neki grafički roman. Iz odlične ponude izdavačke kuće Fibra, biblioteka Kolorka, odabrale smo dva stripa:
Anaïs Nin: Na moru laži / [scenarij i crtež] Léonie Bischoff i Usprkos svemu / [scenarij i crtež] Jordi Lafebre.
Svatko je mogao pročitati oba stripa ili odabrati samo jedan.
Većina članica nije imala iskustva u čitanju stripova, izuzev pustolovnih i zabavnih klasika našeg djetinjstva poput Zagora, Dylan Doga, Alana Forda i sl. Zanimalo me kako će njihovo svježe čitateljsko oko doživjeti ovakav vizualni izričaj, potpuno drukčiji od onog na što su navikle, za razliku od mene koja sam ipak nešto dublje ušla u svijet stripa (iako nemojte nikako pomisliti da sam neki znalac).
Njihovi dojmovi su me pomalo iznenadili jer su bili većinom potpuno drukčiji od moga, pogotovo vezano uz stil (što je super s obzirom da je i jedan od ciljeva našeg nalaženja da spoznamo drukčija razmišljanja i perspektive).
Anaïs Nin: Na moru laži
Biografski grafički roman o životu američke književnice francusko-kubanskih korijena Anaïs Nin, napravljen prema njenim dnevničkim zapisima, koje je vodila od svoje jedanaeste godine do smrti (1977.). Njezin život sam po sebi svakako je fascinantan, prepun erotskih i seksualnih iskustava, a strip je to uspješno prenio bez da zagazi u vode pornografije. Grafički su izvrsno prikazana Anaïsina psihička i emotivna stanja, iako su neke članice rekle da im se crtež čini pomalo dječji. Na to se opet može gledati kao izraz nekih od Anaïsinih djetinjastih karakternih odlika, njenoj hirovitosti i sebičnosti u udovoljavanju istima… Da ne zadirem previše u psihoanalizu, zaključit ću općim dojmom o stripu: ozbiljne teme ublažene su formom stripa i lakše su za pojmiti. Moj dojam je u ovom slučaju suprotan jer sam očito jako vizualan tip pa su me te grafike potresle u trenucima više nego da sam čitala o istome.
Ocjena Kluba: 4.1/5
Usprkos svemu
Ljubavna priča ispričana unatrag – može djelovati kao da bi bilo teško pratiti takvu radnju, ali nije nimalo. Odlično odabrani i izbalansirani prizori iz života dvoje protagonista pomalo nam otkrivaju čvrstu ljubav koja ih je u mladosti zauvijek povezala, iako ih je slučaj bezobzirno spojio da bi ih odmah potom razdvojio.
Ovaj je strip doveo do rasprave u Klubu o iskrenosti u ljubavnim odnosima, o tome postoji li jedna (velika, prava) ljubav ili ih može biti više… Svakako smo se složili da se radi o lijepoj i toploj ljubavnoj priči, grafičkim izričajem sličnija onome što bismo očekivali od stripa, za razliku od “Anaïs Nin: Na moru laži”.
Ocjena Kluba: 4.2/5
Napisala: TENA
Za sljedeće čitanje odabrale smo “Strah od kupine” Danijele Crljen; to smo pročitale pa odabrale “Baš kao ti” Nicka Hornbyja. Pročitale smo i to (bolje nam ide čitanje i sastajanje nego pisanje recenzija) tako da trenutno čitamo “Stoner” Johna Williamsa.
“U sridu!” – ljetne radionice za djecu 2024.
Draga djeco, i ovo ljeto provedite s nama, družimo se svaku srijedu u srpnju i kolovozu od 10:30 sati.
3. 7. | 10:30 h
Radionica modeliranja gline – za djecu od 7 do 11 godina
Voditeljica: Anamarija Bezek
10. 7. | 10:30 h
Čitaonica za djecu od 5 do 10 godina
17. 7. | 10:30 h
Origami radionica – za sve uzraste
Voditeljica: Tena Zmijarević
24. 7. | 10:30 h
Kreativna radionica
za djecu od 6 do 11 godina
31. 7. | 10:30 h
Susret s dječjom spisateljicom Marijanom Križanović
čitanje slikovnica i kreativna radionica za djecu od 5 do 10 godina
7. 8. | 10:30 h
Čitaonica za djecu do 3 godine
14. 8. | 10:30 h
Kreativna radionica
Voditeljica: Božena Delaš, lutkarski pedagog
21. 8. | 10:30 h
Origami radionica
28. 8. | 10:30 h
Čitaonica za djecu od 5 do 10 godina
Napomena:
Za sve radionice osim čitaonica potrebne su PRIJAVE (na info-pultu knjižnice ili br. telefona 020 676 393).
Kopile Istanbula – ocjena Čitateljskog kluba
Ovu recenziju dugujemo još od ožujka, a u međuvremenu smo se našle još jednom (i ta recenzija će uskoro doći na red). Ima više razloga zbog kojeg kasnimo s objavom, a jedan od većih je to što nas je ova knjiga dosta umorila (ukratko) pa nam je trebalo dosta i dok napišemo osvrt, a onda se i na poslu i privatno nagužvalo obaveza pa je sve skupa potrajalo.
A da riješimo još neke dugove, evo i fotka s odličnog rođendanskog druženja u veljači (Klub smo pokrenuli u veljači prošle godine):
Ines, Sandra, Marina, Marija, Tena, Ana (slijeva na desno)
Vratimo se osvrtu. Zbog jakih osjećaja koje je roman potaknuo kod Ines i mene, odlučile smo osvrt pisati zajedno. Ines je pripala crna boja teksta, a mene (Tenu) ljubičasta.
Zapravo osvrt
Naš Čitateljski klub okupio se kako bismo još jednom raspravljale o pročitanoj knjizi. Na red je došla Elif Shafak i njen roman „Kopile Istanbula“.
Iako hvaljen, a autorici donio mnogo obožavatelja, veliki dio naše družine baš i nije oborio s nogu. Blago rečeno.
Bit ćemo pristojni i umjereni, kao i inače.
Neke je ostavio ravnodušnim a Tenu i mene isfrustrirao.
I umorio, ubio volju za čitanjem (dva tjedna „čitateljske suše“ poslije ove lektire)…
Roman je pisan u želji da se smanje razlike među ženama raznih generacija, a istovremeno i prebrode traume istih.
Generacija ili žena? Ili oboje? Izgubila sam trag smislu romana…
Knjiga prati dvije tinejdžerice koje tragaju za odgovorima koji bi trebali zaokružiti njihove identitete.
Divno zamišljeno, trebala se iščitati gomila ženske snage, unatoč velikim razlikama u odgoju, karakterima i dobi.
Možda su problem naša očekivanja?
Nije se iščitalo. Ni to, a ni ništa drugo.
Ines se zagrijala. Idemo u napad! Priprema, pozor, sad: PALJBA ARGUMENTIMA!
Površno odrađene ključne teme i problemi.
Rečenice su bile preduge.
Neka poglavlja su bila toliko dosadna, a ujedno i nepotrebna da sam poželjela odmah prestati čitati.
Manjak originalnosti u likovima tj. njihova pretjerana iskarikiranost je također odmogla.
Previše nepotrebnog i isforsiranog filozofiranja, premalo konkretnih raspleta ostavile su samo gorak okus u mojim ustima.
Café Kundera mi je ostavio PTSP za cijeli život.
A što ti kažeš, Tena?
Ne mogu se ne složiti, samo bih malo objasnila sve što si navela.
- Simiti – spominje ih na početku knjige bez objašnjenja što su, ali iz konteksta možemo shvatiti da se radi o nekoj vrsti peciva, onda ih nakon više od 100 stranica spominje opet i TAD objašnjava što su. Kao i idućih nekoliko puta kad ih spomene. Mnogi će reći da tražim dlaku u jajetu, ali meni je to pokazatelj da autorica ne prati samu sebe, pa se slijedom toga i ponavlja, nažalost, ne samo na primjeru simita.
- Radnja bi mogla poslužiti kao predložak za neku sapunicu. Zapravo, postavljam izazov: pokušajte prepričati radnju (a pogotovo odnose među likovima) nekome tko nije čitao knjigu pa nam možete javiti kako je prošlo i je li bilo glavoboljâ (s jedne ili druge strane objašnjavanja)
- Nepotrebnosti – toliko se toga činilo nepotrebnim da ta kategorija zaslužuje vlastiti naziv
- Ima poglavlja koja su cijela posvećena nekim (za radnju i likove) sporednim trenucima, a mogla bi komotno stati u jedan odlomak (npr. Armanaushin spoj s Mattom; kad smo kod toga, zašto uopće znamo njegovo prezime?!)
Imam dojam da je spoj spomenula jer je u tom trenutku dobila ideju za to. Ideju koju nije ni počela razrađivati, ali, eto, neka se nađe. Ozbiljnim piscima to ne treba. Kao ni čitateljima. Samo nas izbaci iz takta.
-
- Pravila mudrosti za istanbulske žene (Zeliha, majka/tetka) / Manifest nihilizma (Asja, kći/nećakinja) – možda i nije nepotrebno, nego samo loše izvedeno. Ta njihova pravila nisu povezana ni sa čim.
- Hrana koja se pojavljuje kao kontinuirani motiv kroz cijeli roman, poglavlja nose naslov po određenoj namirnici – nema pravi efekt. Autorica ne uspijeva prenijeti mirise, okuse, teksture
(ma ništa!)
koje sam navikla živo osjetiti kada čitam o hrani. Možda zato što previše ide u širinu pa zaboravimo o čemu čitamo do kraja poglavlja
- Café Kundera i Café Constantinopolis – toliko prepotentnosti na jednom mjestu je nevjerojatno, a ujedno i jako iscrpljujuće. Dodatni problem je što prepotentnost ne osjetim samo kod likova, nego i kod autorice.
Cafe Kundera je umni zatvor! Ne bih voljela tamo biti. Prije ludnica nego doživotni odlasci u Café Kunderu!
Zaključak
Autorica mi djeluje kao neka srednjoškolka koja je pročitala malo filozofije pa je umislila da je i ona veliki filozof. Možda je namjerno htjela prenijeti nezrelost koja se često vidi u sličnim razgovorima, ali nigdje kroz knjigu nisam stekla dojam da autorica ima više za reći. Davanjem nadimaka likovima iz Café Kundere nije postigla samo da se obilježe kao tipični predstavnici nekakve (polu)propale intelektualne elite; čini se da baš vrijeđa i umanjuje te svoje likove, kao da ih gleda svisoka.
TLDR*: Dobre ideje, loša/manjkava izvedba, ne samo što se tiče radnje i zapleta, nego i stila rečenice, korištenih motiva i slika
U obranu romana stala je Ana koja kaže da se njoj svidio baš zato što su neke stvari nedorečene, što je malo i konfuzan, što su likovi pretjerani, jer smatra da je život baš takav. Nelogičan, nedorečen, „nepospremljen“.
Tu sigurno ima nešto jer je roman zaista popularan, očito se veliki broj ljudi ne bi složio s našom recenzijom. Međutim, mi ipak od književnosti očekujemo nešto više i bolje. Je li tako, Ines?
Naravno.
Ocjena Kluba: 2.6/5
Napisale: INES & TENA
* Too long, didn’t read
O knjizi (preuzeto sa stranica izdavača Hena.com):
U Istanbulu, u obitelji Kazanci u kojoj, zbog čudnih usuda sudbine spram muškaraca, caruju žene odrasta Asya, mlada djevojka deklarirana nihilistkinja, opijena Johnny Cashom i francuskim egzistencijalistima. Na drugom kraju svijeta, u San Franciscu, živi Armanoush, devetnaestogodišnja Amerikanka armenskog podrijetla koja se bori s osjećajem nepotpunosti u svom identitetu. Da bi pronašla kariku koja nedostaje odlučuje tajno otputovati u Istanbul…
Kopile Istanbula dojmljiv je, duhovit i dramatičan roman o dva naroda, turskom i armenskom, i dvije obitelji koje su povezane mračnom stranom iz prošlosti više nego što i jedna od njih može naslutiti. To je roman o sjećanju i zaboravu, o prošlosti i sadašnjosti u kojem se isprepliće tradicija i suvremenost. Elif Shafak istkala je nezaboravnu priču o gradu Istanbulu i njegovim stanovnicima, o njegovim bojama, mirisima i okusima ali i o tajni koju krije.
- 1
- 2
- 3
- …
- 11
- Next Page »