Sinoćnja večer u knjižnici bila je mnogo više od otvorenja izložbe – bila je to večer susreta, povrataka i tihe, ali snažne emocije koja se osjećala u svakom kutku prostora.
Glazbeni uvod mlade violinistice Lene Poljak stvorio je ozračje sabranosti i ljepote koje nas je odmah uvelo u svijet umjetnosti.
Posebno emotivan trenutak bio je pozdravni govor Ilije. Nema ljepšeg uvoda u ozračje umjetnosti i kreativnosti u vremenu davanja i ljubavi od pozdrava naših namilijih i ohrabrenja majci.
Željka se nakon punih devet godina vraća s novom samostalnom izložbom upravo ovdje gdje je 2016. godine predstavila svoju prvu izložbu „Sva lica prirode“. Taj povratak nije bio samo kronološka činjenica, već simbol kontinuiteta, osobnog i umjetničkog sazrijevanja te trajne povezanosti autorice s knjižnicom i gradom. „Novi horizonti“ jasno pokazuju autoričin iskorak – u boji, potezu i dubini izraza – ali i hrabrost da se osobna iskustva pretoče u likovni jezik.
Stručni osvrt Monike Bičkei Friščić dao je izložbi dodatnu dimenziju, povezujući umjetnički rad s unutarnjim pejzažima, mitološkim i prirodnim slojevima, ali i s osobnom transformacijom autorice.
Zahvalni smo svima koji su sinoć bili dio ove večeri – autorici, gošćama, suradnicima i publici koja je ispunila prostor pažnjom, toplinom i interesom. Još jednom se potvrdilo da knjižnica nije samo mjesto knjige, već i mjesto susreta umjetnosti, emocije i zajednice.
Izložba „Novi horizonti“ ostaje s nama kao tihi, ali snažan podsjetnik da su promjene nužne, da su povratci vrijedni i da umjetnost uvijek pronalazi put do onih koji su spremni zastati i osjetiti.
