{"id":393,"date":"2020-07-30T12:52:40","date_gmt":"2020-07-30T10:52:40","guid":{"rendered":"http:\/\/knjiznice.nsk.hr\/hrvatskiskup\/?p=393"},"modified":"2020-07-30T12:52:40","modified_gmt":"2020-07-30T10:52:40","slug":"domagoj-vidovic","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/knjiznice.nsk.hr\/hrvatskiskup\/2020\/07\/30\/domagoj-vidovic\/","title":{"rendered":"Domagoj Vidovi\u0107"},"content":{"rendered":"
\n
\n
\n
\n
\n
Na\u017ealost, ljetnih predavanja ponedjeljkom u organizaciji Narodne knji\u017enice “Hrvatski skup” ovog ljeta nema, a za\u0161to je tome tako svi znamo.<\/em><\/div>\n
Ali, Pu\u010di\u0161\u0107a imaju svog “asa iz rukava” – dr. sc. Domagoja Vidovi\u0107a.<\/em><\/div>\n
Prije par godina predstavili smo njegovu knjigu, zbirku tekstova “O rodu jezikom i pokoja fra\u0161ka”. Knjiga se i\u0161\u010ditala, nastavila \u010ditati… , a Domagoj i dalje pi\u0161e i objavljuje.<\/em><\/div>\n
Knji\u017enica \u0107e ponedjeljkom objavljivati na svojoj fb stranici Domagojeve tekstove.<\/em><\/div>\n
Nastavljamo se radovati ponedjeljku i\u0161\u010dekuju\u0107i nove tekstove do novih predavanja.<\/em><\/div>\n<\/div>\n
\n
\n
\n
\"\"<\/div>\n
\n
\n
\n

“Poslu\u0161ajte poruku od zuba\u010dkog Ilije… ne\u0107ete pro Rumije, nijeste ni prije<\/h2>\n<\/div>\n
\n

Voljeli smo jutra u kojima bi nas budila toplina Sun\u010devih zraka. Ona bi nam \u0161irila ramena, milovala iscrpljene mi\u0161ice i podsje\u0107ala nas na bu\u0111enja uza bliska lica kad bi nam blizina mamila osmijehe, a dodir lije\u010dio sve boli, kad bi nas obuzela slatka lijenost, kad bismo se poput ra\u017ee \u0161irili po postelji te poput pauna gizdali do\u010dim bismo se napokon nagnali da ustanemo. U tome polusnu i pramac nam je bio posteljom, a u\u017ead koju smo doticali poput najdra\u017eih ruku. Kako bismo se pomicali, trak bi nam se sun\u010dani \u0161etao po tijelu izazivaju\u0107i ugodu gdje god bi nas dotaknuo. Nevoljko smo otvarali o\u010di da vlastite fatamorgane ne pretvorimo u izmaglice. Bojasmo se vlastitih misli kako nas ne bi vratile u na\u0161e polu\u017eivote. Kad bismo se i uspjeli izbaviti od sebe, krhko\u0107u bi ljeposti sun\u010dana jutra prekinuo glas staroga kapetana D\u017eiva. Katkad bi nam u \u010das rasplinuo dozvane slike iz prija\u0161njih \u017eivota, a katkad bi nam prekinuo uzdah razo\u010darenja zbog zloslutnih misli koje su se rojile \u010dim bi omama popustila. U obama bismo se slu\u010dajevima nevoljko podizali, usmjerili prema svakodnevnim poslovima, duboko uzdahnuli i pitali se jesmo li i gdje smo, ako smo, pogrije\u0161ili, a kad bi kapetan D\u017eivo uo\u010dio na\u0161u rastresenost, dubokim bi se glasom izderao kako bi iz nas izbio misao o pri\u010dama koje nikako da prestanu biti tu\u017ene, pri\u010dama s kojima ve\u0107 dugo \u017eivimo, a za koje njega ne bje briga jer se i s njima i bez njih ploviti mora.<\/p>\n

Koncem lipnja objavljen je jubilarni stoti broj \u010dasopisa Zupci Times, povremenika (ili katkadnika, kako ga uredni\u0161tvo naziva), naizgled skromnoga \u010dasopisa koji ure\u0111uje Ilija Vukoti\u0107. To je mjesno glasilo neobi\u010dno va\u017eno za hrvatsku kulturu i jezik. Zupci kod Bara, naime, jedno su od rijetkih naselja isto\u010dno od Boke kotorske koje i danas ima katoli\u010dku slavensku ve\u0107inu. O hrvatskome imenu u povijesnoj Duklji (koja se prostirala i dijelom dana\u0161nje sjeverne Albanije) postoji opse\u017ena literatura iako zapanjuje u kojoj mjeri, rekao bih psihopatolo\u0161ki, hrvatska znanstvena javnost u nekoliko posljednjih desetlje\u0107a obezvre\u0111uje vrela poput Ljetopisa Popa Dukljanina. Hrvatsko je ime u dana\u0161njemu Crnogorskom primorju neprekinuto potvr\u0111eno od srednjovjekovlja, a naslov je hrvat-ba\u0161a u Carigradu sve do oslobo\u0111enja toga podru\u010dja od Osmanlija nosio glavar sela. Potomkom je posljednjega hrvat-ba\u0161e bio osu\u0111enik zbog verbalnoga delikta u Crnoj Gori tijekom hrvatskoga prolje\u0107a Ivo Vickovi\u0107 (1924. \u2013 2012.), ro\u0111en upravo u tome selu. Time vam, vjerujem, postaje jasnije da je hrvatsko ime u Zupcima, \u010dak i u politi\u010dkome smislu, nad\u017eivjelo osmanlijska osvajanja, velikosrpska posezanja, silne demografske gubitke te gotovo potpunu ravnodu\u0161nost hrvatske dr\u017eave i javnosti. Iliju Vukoti\u0107a upoznao sam koncem 2018., negdje na koncu dvanaestogodi\u0161njega istra\u017eivanja u isto\u010dnoj Hercegovini, kad mi se podru\u010dje zanimanja polako po\u010delo \u0161iriti na istok i kad je bilo nu\u017eno prona\u0107i nove dijalektolo\u0161ke punktove i odabrati nove ciljeve. Dok ispitanike obi\u010dno treba opustiti kako bi se dobio neki va\u017ean jezi\u010dni podatak, Ilija ih je otpo\u010detka sam davao i nudio te je na neki na\u010din predodredio moja istra\u017eiva\u010dka usmjerenja. Tako sam se \u010ditaju\u0107i Zupci Times polako upoznavao sa zuba\u010dkim govorom i dobro zabavljao, a primaju\u0107i stalno Ilijine upite o etimologiji pojedinih lokalizama i regionalizama te toponima i antroponima, raspituju\u0107i se za mjesne obi\u010daje (poput krsne slave koju su imali ili imaju gotovo svi Crveni Hrvati od Vrulje do Bojane) i u meni se polako budila znati\u017eelja i istra\u017eiva\u010dki \u017ear. Ilija ujedno pokazuje kako za o\u010duvanje hrvatskoga kulturnog identiteta nisu nu\u017ene svakida\u0161nje jadikovke (dr\u017eava je protiv nas, nemamo novca, nitko nas ne razumije, a mi toliko \u010dinimo) i paradno hrvatstvo nego malo dobre volje, zdrave znati\u017eelje, upornosti i kontakta sa znanstvenicima te \u0161tiva koja \u0107e \u010ditatelja privu\u0107i (a ne ga umoriti od dosade), a Hrvatsko nacionalno vije\u0107e Crne Gore na \u010delu sa Zvonimirom Dekovi\u0107em da razmi\u0161lja znatno \u0161ire od mnogih hrvatskih ustanova, da ne zaboravlja vlastiti rub na ra\u010dun vlastitih le\u0111a i da se spremno \u017ertvovati za op\u0107e dobro. Nama iz domovine, pak, ostaje da shvatimo koliko smo u matici za\u0161ti\u0107eni poput li\u010dkih medvjeda, da prihvatimo kako domovinske podjele u na\u0161im rubnim krajevima samo \u010dine \u0161tetu te da nau\u010dimo oslu\u0161kivati, a ne suditi iz vlastita o\u010di\u0161ta zanemaruju\u0107i potpuno stanje na terenu. Stoga \u0107u i ponoviti kako nema izgubljenih krajeva, samo izgubljenih ljudi.<\/div>\n
Za Svetoga Iliju na\u0111oh se u rodnome gradu. Zbog poznatih mjera nije bilo ni derneka ni koncerata, ali i bez toga se nave\u010der skupilo vi\u0161e desetaka tisu\u0107a ljudi. Negdje u rane jutarnje sate jedan mladac dobrih pola sata prijetija\u0161e bli\u017enjemu svomu da \u0107e ga izmlatiti. Kad mi je to dodijalo slu\u0161ati, s balkona mu dobacih: \u201eIli ga udri ili ga pusti, samo vi\u0161e umukni! U dobra stara vremena prvo bi se udarilo, pa pitalo, a sad se samo melje. Ajde rije\u0161i to i pusti narod da spava.\u201c Eto kako utje\u010de iznadprosje\u010dna zastupljenost Neretvana u Hrvatskome saboru na promjene u njihovim narodnim obi\u010dajima!”<\/div>\n
                                                                                                                        Domagoj Vidovi\u0107, Rodu o jeziku, srpanj 2020., br. 2<\/em><\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n
\n
\n
\n
\n
 <\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n
 <\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n
 <\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n
\n
\n
\n
\n
 <\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n
 <\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Na\u017ealost, ljetnih predavanja ponedjeljkom u organizaciji Narodne knji\u017enice “Hrvatski skup” ovog ljeta nema, a za\u0161to je tome tako svi znamo. Ali, Pu\u010di\u0161\u0107a imaju svog “asa iz rukava” – dr. sc. Domagoja Vidovi\u0107a. Prije par godina predstavili smo njegovu knjigu, zbirku tekstova “O rodu jezikom i pokoja fra\u0161ka”. Knjiga se i\u0161\u010ditala, nastavila \u010ditati… , a Domagoj […]<\/p>\n","protected":false},"author":155,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0},"categories":[1],"tags":[],"yoast_head":"\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\t\n