Koncem lipnja objavljen je jubilarni stoti broj časopisa Zupci Times, povremenika (ili katkadnika, kako ga uredništvo naziva), naizgled skromnoga časopisa koji uređuje Ilija Vukotić. To je mjesno glasilo neobično važno za hrvatsku kulturu i jezik. Zupci kod Bara, naime, jedno su od rijetkih naselja istočno od Boke kotorske koje i danas ima katoličku slavensku većinu. O hrvatskome imenu u povijesnoj Duklji (koja se prostirala i dijelom današnje sjeverne Albanije) postoji opsežna literatura iako zapanjuje u kojoj mjeri, rekao bih psihopatološki, hrvatska znanstvena javnost u nekoliko posljednjih desetljeća obezvređuje vrela poput Ljetopisa Popa Dukljanina. Hrvatsko je ime u današnjemu Crnogorskom primorju neprekinuto potvrđeno od srednjovjekovlja, a naslov je hrvat-baša u Carigradu sve do oslobođenja toga područja od Osmanlija nosio glavar sela. Potomkom je posljednjega hrvat-baše bio osuđenik zbog verbalnoga delikta u Crnoj Gori tijekom hrvatskoga proljeća Ivo Vicković (1924. – 2012.), rođen upravo u tome selu. Time vam, vjerujem, postaje jasnije da je hrvatsko ime u Zupcima, čak i u političkome smislu, nadživjelo osmanlijska osvajanja, velikosrpska posezanja, silne demografske gubitke te gotovo potpunu ravnodušnost hrvatske države i javnosti. Iliju Vukotića upoznao sam koncem 2018., negdje na koncu dvanaestogodišnjega istraživanja u istočnoj Hercegovini, kad mi se područje zanimanja polako počelo širiti na istok i kad je bilo nužno pronaći nove dijalektološke punktove i odabrati nove ciljeve. Dok ispitanike obično treba opustiti kako bi se dobio neki važan jezični podatak, Ilija ih je otpočetka sam davao i nudio te je na neki način predodredio moja istraživačka usmjerenja. Tako sam se čitajući Zupci Times polako upoznavao sa zubačkim govorom i dobro zabavljao, a primajući stalno Ilijine upite o etimologiji pojedinih lokalizama i regionalizama te toponima i antroponima, raspitujući se za mjesne običaje (poput krsne slave koju su imali ili imaju gotovo svi Crveni Hrvati od Vrulje do Bojane) i u meni se polako budila znatiželja i istraživački žar. Ilija ujedno pokazuje kako za očuvanje hrvatskoga kulturnog identiteta nisu nužne svakidašnje jadikovke (država je protiv nas, nemamo novca, nitko nas ne razumije, a mi toliko činimo) i paradno hrvatstvo nego malo dobre volje, zdrave znatiželje, upornosti i kontakta sa znanstvenicima te štiva koja će čitatelja privući (a ne ga umoriti od dosade), a Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore na čelu sa Zvonimirom Dekovićem da razmišlja znatno šire od mnogih hrvatskih ustanova, da ne zaboravlja vlastiti rub na račun vlastitih leđa i da se spremno žrtvovati za opće dobro. Nama iz domovine, pak, ostaje da shvatimo koliko smo u matici zaštićeni poput ličkih medvjeda, da prihvatimo kako domovinske podjele u našim rubnim krajevima samo čine štetu te da naučimo osluškivati, a ne suditi iz vlastita očišta zanemarujući potpuno stanje na terenu. Stoga ću i ponoviti kako nema izgubljenih krajeva, samo izgubljenih ljudi.

Za Svetoga Iliju nađoh se u rodnome gradu. Zbog poznatih mjera nije bilo ni derneka ni koncerata, ali i bez toga se navečer skupilo više desetaka tisuća ljudi. Negdje u rane jutarnje sate jedan mladac dobrih pola sata prijetijaše bližnjemu svomu da će ga izmlatiti. Kad mi je to dodijalo slušati, s balkona mu dobacih: „Ili ga udri ili ga pusti, samo više umukni! U dobra stara vremena prvo bi se udarilo, pa pitalo, a sad se samo melje. Ajde riješi to i pusti narod da spava.“ Eto kako utječe iznadprosječna zastupljenost Neretvana u Hrvatskome saboru na promjene u njihovim narodnim običajima!”