Prve čitaonice u Hrvatskoj osnivane su u okrilju hrvatskoga narodnog preporoda. Najzaslužniji za taj potez u Bošnjacima bio je Ljubo Poljak, ujedno njezin prvi predsjednik. Isprva „Privremena čitaonica“, a kasnije „Bošnjačka čitaonica“, utjecala je na razvitak sela. Dokaz je da je selo cijenilo znanje i kulturu, međutim, dugo godina bila je zatvorenoga tipa.

Prva odborska sjednica Privremene čitaonice održana je 18. prosinca 1899. i pod tim nazivom djelovala je do 27. studenoga 1901., kada je Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada potvrdila pravila kojima je određena svrha čitaonice: „pospješiti udružen život svojih članova“. Prvoj odborskoj sjednici prethodilo je otvaranje „Knjige željah“. U toj su se knjizi pismenim putom izražavale želje i pritužbe, molba za učlanjenje i iščlanjenje te je bila temom razgovora na održanim odborskim sjednicama. Odbor čitaonice činio je predsjednik, podpredsjednik, tajnik, blagajnik, tri odbornika i njihova tri zamjenika. Ujedno su bili začastni članovi čitaonice, dok su ostali bili pravi ili strani članovi. Početni broj članova bio je 24, a mjesečna članarina iznosila je jednu krunu. Čitaonica je bila pretplaćena na novine na hrvatskome i njemačkome jeziku, na neke trajnije, na neke privremeno, ovisno o strukturi članova i vladajućem režimu. Novine su bila okupljajuća snaga, no njihovo je čitanje bilo dozvoljeno samo članovima. Pročitane su novine prodavane dražbom, a novac se sabirao u blagajnu čitaonice.

Mjesto okupljanja prvih članova bilo je u krčmi. Kasnije se čitaonica preselila u svratište „Kober“ te je 1909. godine dobila naziv „Hrvatska čitaonica Bošnjaci“. Pravila čitaonice te popis članova bili su izloženi na vidljivome mjestu, a naziv čitaonice na ulazu u svratište. Članovi čitaonice o sebi su imali visoko mišljenje te su često organizirali „Prijateljske večeri“ na koje bi bili pozvani i drugi mještani kao ugledni gosti.

Nakon prekida koji je nastupio zbog Prvoga svjetskog rata čitaonica je nastavila s radom. Zaposlio se prvi knjižničar koji je nabavio pečat čitaonice, tiskale su se članske iskaznice i urednije vodila evidencija posuđenih knjiga. Učlanile su se i prve žene. U radu čitaonice posebno se istaknula 1936. godina kada se čitaonica preselila u prostor bivše općinske gostionice s utvrđenim radnim vremenom i kada je dosegnula broj od 176 članova. Njezina je svrha bila jasno određena: „raditi za prosvjetni, gospodarski i socijalni napredak svojih članova, a napose buditi svijest naroda i unositi novi duh i poziv rada na svim  poljima narodnoga života čitanjem dobrih novina i širenjem poučnih knjiga, održavanjem predavanja i društvenih sastanaka u kulturnim redovima, osnutkom društvene knjižnice i priređivanjem predstava i drugih plemenitih zabava.“

Po završetku Drugoga svjetskog rata čitaonica je počela s radom 7. prosinca 1948. kada je promijenila naziv u „Narodna čitaonica i knjižnica Bošnjaci“. Knjižnica je tada imala fond od 800 knjiga. Čitaonica se u svome radu povezala sa šahovskim klubom te KUD-om „Vladimir Nazor“. Nakon dvogodišnjega prekida koji je nastupio zbog izgradnje nove škole, ponovno je otvorena 1982. godine. Otvorenost za nove članove dovela je preko 400 članova jer „čitaonica u mjestu, uz školu, treba da bude kulturno stjecište naših građana“ – zaključio je tadašnji predsjednik Čitaonice Ivan Čolak. Knjižni fond povećao se na preko tri tisuće knjiga, a njihovo izdavanje vršilo se preko posudbenih kartica. Devedeset godina rada čitaonice svečano je proslavljeno 24., 25. i 26. studenoga 1989., a dokaz o dobrome radu čitaonice jesu povelje i priznanja koje je dobila u tome razdoblju. Na mjesto voditeljice 1993. godine postavljena je Kata Jovanovac i ondje je djelovala do 2017. godine kada je prostor čitaonice i knjižnice zatvoren radi uređenja.